Ambicija vidljivija od rezultata

Postaviti na scenu roman koji je formu pretvorio u sadržaj, a jednu rečenicu u gotovo visceralno iskustvo čitanja, ambiciozan je redateljski zadatak. No upravo se u pokušaju prevođenja te jedne, beskrajne rečenice u kazališno iskustvo otkrivaju temeljne slabosti megalomanske predstave Herscht 07769 čija ambicija nadilazi njezine scenske rezultate. Što Buljan zapravo preuzima od Krasznahorkaija – radnju, atmosferu ili ritam? Jer silina Herschta ne proizlazi samo iz onoga što se događa, nego i iz načina na koji nas roman do toga dovodi. Jedna rečenica koja se proteže na više od 400 stranica ne dopušta predah i postupno proizvodi osjećaj nezaustavljivosti. Kod Krasznahorkaija stoga nije strašno samo ono što će se dogoditi, nego osjećaj da se tome više ne može umaći. Zlo ulazi u svakodnevicu naizgled mirnoga gradića Kane, a najstrašnija je upravo transformacija Floriana; tragična neizbježnost da biće, dotad potpuno neiskvareno i neprilagođeno društvu, pred našim očima postane sposobno za najgore nasilje i zlo.

Stipe Jelaska kao Florian suptilno i precizno gradi zbunjenog, naivnog mladića koji do kraja predstave prolazi kroz potpunu transformacij / Izvor HNK u Splitu u

Buljan ovaj osjećaj elementarne siline i nezaustavljivog urušavanja svijeta prevodi u scensko iskustvo upravo trajanjem te gomilanjem prizora, likova i ponavljanja. Ipak, ono što kod Krasznahorkaija stvara silinu, kod Buljana često proizvodi suprotan učinak. Četverosatno trajanje ne može biti ekvivalent beskrajnoj rečenici – ono ovdje ne proizvodi osjećaj neizbježnosti, nego zamor, slabljenje koncentracije i, konačno, udaljavanje od svijeta u koji nas je predstava prethodno uspjela smjestiti. Ponavljanjem situacija, radnji, razgovora, susreta i Florianovih čitanja pisama Buljan gradi anksioznu svakodnevicu Kane, ali i Florianova unutarnjeg svijeta, u kojima zlo stalno prijeti ispod površine. No, mnoge od tih iteracija više razblažuju nego što pojačavaju napetost, što je osobito vidljivo u još jednom pribjegavanju hit-rekvizitu, automobilu na sceni, koji u Buljanovoj postavci ostaje tek doslovni rekvizit i scenska atrakcija, lišen svoje izvorne narativne funkcije. U romanu su razgovori Bossa i Herschta u automobilu dio upravo suprotnog iskustva, oni su produžetak uspostavljenog ritma pa vožnja i beskrajna rečenica proizvode osjećaj kretanja bez predaha, dok nas Krasznahorkai smješta u gotovo voajersku poziciju putnika na stražnjem sjedalu.

Ni prostor u predstavi ne uspijeva proizvesti onu vrstu napetosti koju bi ovakva adaptacija trebala tražiti. Zato je možda najporaznije što Herscht, koji gledamo četrnaest godina nakon Buljanove Adio kauboju, smještene na obližnjoj lokaciji splitske Sjeverne luke, djeluje kao blijedi odraz energije, zaigranosti i ambijentalnosti koje je ovaj raniji projekt imao. U Kauboju je lokacija industrijske baštine postala dijelom kazališnog događaja, ovdje je tek kulisa, ma koliko se na nju Buljan oslanjao. Ostaci industrijske baštine u Dujmovači ne mijenjaju svoje značenje tijekom predstave, prostor ne proizvodi atmosferu koliko je nosi umjesto predstave, neprestano nam demonstrirajući vlastitu istrošenost. Sličan princip slijede i kostimi (Ana Savić Gecan), oslonjen na istrošenost i bezličnost s jedne te snažan simbolizam s druge strane, čime se dodatno učvršćuje zasićeni, istrošeni svijet predstave iz kojeg gledatelju gotovo ne dopušta izaći. Scenski prostor igre pritom je u potpunosti ispunjen mikrolokacijama Kane (scenograf Aleksandar Denić), kao i njezinim stanovnicima, ali njihovo supostojanje na sceni ne uspijeva proizvesti istodobnost koju osjećamo u romanu. Likovi su ovdje češće figure, a sve ono što o njima saznajemo u romanu nema dovoljno prostora da se natukne glumačkim izvedbama, ograničenima trajanjem pojedinih prizora i količinom preuzetog materijala.

Najviše se toj logici uspijeva izmaknuti Stipe Jelaska kao Florian. Suptilno i precizno gradi zbunjenog, naivnog mladića koji do kraja predstave prolazi kroz potpunu transformaciju, a posebno je dojmljiva njegova sposobnost održavanja energije uz postupno mijenjanje glumačkog registra. Marko Mandić kao Boss, s druge strane, uvjerljiviji je pojavom nego izvedbom. Držanje, kostim i frizura gledatelju unaprijed objašnjavaju da pred sobom ima „zlikovca“, dok izvedba često ostaje u krajnostima emotivnog registra da bi se naposljetku izgubila u groteski i karikaturalnosti.

Čini se da Buljanov Herscht mnogo više pažnje polaže na sredstva koja bi trebala potvrditi grandioznost ovog scenskog uprizorenja i redateljskog pothvata – težinu romana, lokaciju, brojnost ansambla i četiri sata trajanja – nego na ono ključno: kako jednu rečenicu pretvoriti u kazališni jezik? Krasznahorkaijeva sintaksa više je od količine i gomilanja, njezina je snaga u ritmu koji čitatelju ne dopušta predah. Herscht 07769 nije neuspješan zato što je preambiciozan, nego zato što njegova ambicija na kraju ostaje vidljivija od rezultata: predstava nam više pokazuje koliko je velik roman koji adaptira no što pronalazi vlastiti način da tu veličinu prevede u kazališni jezik.